Mit: Što je više komada na stolu, to mora biti više praznog prostora. Činjenica: Dobro slojevito serviranje može izgledati uredno i s umjerenim razmacima, ako su poravnanje i slijed logični. Mi se vodimo pravilom da je vidljivost rubova važnija od „velikog lufta“.

Mit: Razmak je isti bez obzira na veličinu tanjira i zdjela. Činjenica: Razmak se prilagođava promjeru i visini posuđa, pa veće zdjele traže više bočnog prostora da se ne dodiruju. Mi preporučujemo da između najvećih komada ostane dovoljno mjesta da se komad može podići bez „kačenja“ susjeda.

Mit: Tanjiri u sloju moraju biti potpuno poravnati po sredini. Činjenica: Donji tanjir može biti centriran prema postavci, dok gornji može imati minimalno pomjeranje radi lakšeg hvatanja, ali bez narušavanja simetrije. Mi ciljamo da se rubovi jasno vide u prstenovima, jer to vizuelno stvara red i prostor.

Mit: Salveta nema veze s razmakom, ona je samo dekoracija. Činjenica: Salveta često „pojede“ prostor oko tanjira ili pribora, posebno kada je voluminozno složena. Mi biramo položaj salvete tako da ne gura čaše ni pribor, najčešće lijevo uz viljuške ili na tanjir, ali ravno i bez širenja preko ruba.

Mit: Čaše se mogu grupisati kako god, sve dok su na desnoj strani. Činjenica: Čaše traže jasan razmak radi sigurnog hvatanja i izbjegavanja dodira pri točenju. Mi ih postavljamo u blagi luk iznad noževa, s dovoljno prostora da se svaka čaša uzme bez pomjeranja ostalih.

Mit: Razmak između čaša i tanjira nije bitan, jer se koriste u različito vrijeme. Činjenica: Ruka prelazi iznad tanjira prema čaši, pa premali razmak povećava rizik da se dodirne rub tanjira ili pribor. Mi ostavljamo „koridor“ između gornjeg desnog ruba tanjira i najbliže čaše, kako bi pokret bio prirodan i čist.

Mit: Standardi postavljanja stola su kruti i neprimjenjivi u praksi. Činjenica: Standardi su polazna tačka, a prilagodba dolazi prema širini stola, broju slijedova i veličini čaša. Mi koristimo standard kao mjeru reda, a zatim komprimiramo ili proširujemo razmake tako da niko nema osjećaj skučenosti.

Mit: Pribor za jelo treba biti što bliže tanjiru da se „uštedi prostor“. Činjenica: Preblizak pribor izgleda zbijeno i otežava uzimanje, posebno kada je više komada po slijedovima. Mi ga poravnavamo paralelno s tanjirom, uz mali, ujednačen razmak, i slažemo po redoslijedu korištenja od vani prema unutra.

Mit: Podmetači su samo estetski dodatak, ne pomažu razmaku. Činjenica: Podmetač definiše zonu svakog mjesta i automatski drži posuđe u granicama, pa je lakše održati ujednačene razmake. Mi ih koristimo kao „okvir“ koji sprečava širenje čaša i pribora u tuđi prostor.

Mit: Simetrija znači da sve mora biti savršeno na liniji, bez odstupanja. Činjenica: Simetrija je dojam ravnoteže, a postiže se i konzistentnim razmacima, čak i kada su komadi različitih veličina. Mi prvo poravnamo glavne tačke (tanjir, nož, osnovnu čašu), pa tek onda dodajemo slojeve i dopunske čaše uz isti ritam razmaka.

Naš zaključak: Razmak nije „praznina“, nego alat koji čini slojevito serviranje čitkim i praktičnim. Kad prilagodimo razmak posuđu, salveti, slijedovima i čašama, stol izgleda mirno i funkcionalno. Najbolji rezultat dobijemo kada su razmaci ujednačeni, a pokreti pri uzimanju posuđa nesmetani.